Home > Work > Tame Hil'guma (Ciklus Crnih Knjiga, #3)
1 " Bezumnici lakše čine nemoguće stvari, Mihaele, kroz izblijedjelo sjećanje sekundu kasnije on kanda začuje te davno izgovorene riječi svog prijatelja Hatora, jer nesposobni su shvatiti da je ono što čine nemoguće. Govoriš li da je bezumnik sposoban činiti nemoguće? u mislima mu potom tiho odjekne glas mladića od dvadesetak ljeta, nadglasavan fićukom vjetra i nebrojenim kapljama kiše što su udarale po škripećim i klimajućim kapcima zatvorena prozora kraj kojeg su sjedili u jednoj od kamenih kula Barga. Ne, već da mnogo toga što nazivamo nemogućim tako nazivamo zbog svog zazora od pokušavanja, Prvi je Učenjak odgovorio, a iz usta mu je izlazila bjeličasta para. Ali nije li strah alat kojim se čovjek čuva od nevolja? zamišljeno je na to upitao Mihael. Jest, no samo za pustinjake. Ostali ono što im život daje smatraju nedovoljnim i stoga se zbog ideje o vlastitoj potrebi prisiljavaju poći poljem nemogućega, Hator je sada zatvorenih očiju, odmjerena glasa odgovorio. Čak i običan puk, iako u manjim stvarima. Svatko riskira, osim onih najmudrijih koji ne vide razloga. I dobar je rizik, on izdahnu, u jednu ruku, jer pomaže izroniti iz gomile velikim ljudima, a veliki ljudi pomažu rješavati najmučnije teškoće. Ali pazi, tu je potrebno znati pravu mjeru. Jer granicu između smionosti i ludosti, rekao bih, u mnogomu određuje veličina potrebe. Za neke stvari, govoriš mi dakle, borimo se godinama iako su bespotrebne? A od nekih, Hator se nasmiješi i otvori oči, dižemo ruke iako su bile udaljene puki korak. Iako su, Mihaele, bile ono zadnje što nam je preostalo. Ledeni, kišni vjetar oluje Barga ponovno potom postadohu topli zapusi u suncem obasjanoj, zelenoj udolini. "
― Ivan Baran , Tame Hil'guma (Ciklus Crnih Knjiga, #3)
2 " Posljednji udah nam se šulja,svakoga dana za dah bližekao dijete što puza po podu...sad života ima... sad ga nema više. "
3 " Znate”, oniski će taj, ćelavi i mršavi čovjek jednom kad je onaj sluga bio otpušen i poslan natrag u dvoranu, a njih dva se vapnenačkim hodnicima udaljili, “možda ne bi priličilo kad bih vam to rekao, ali ovaj zamak, dom viteza Lirenosa, imao je dosad barem dvadeset-trideset veoma lukrativnih prilika izdati vas, pridružiti se generalima Odisa, Neuriju, Thargelionu... ali moji gospodari ostali su vam vjerni dokraja. Nadam se da će nas se Erion jednom zbog toga sjetiti.” “U dobu nevolje drugo i ne činim nego tražim saveznike za doba mira.” princ na to odvrati. "
4 " Žerava tinja,dahom zažizanakao jara, uvlači,grije ona zrakhladni, što me steže dok krvarimna mokrom jutru... "
5 " Hator načas htjedne upitati kuda točno ovaj namjerava da pođu, ali što od vrtoglavice što zbog pažljivosti jer mu se zapovjednik činio kratkih živaca ipak ostane šutjeti i ode uz pomoć njegova sina dvadesetak koraka dalje, kroz niski sit do kaldrme, a potom i do žute zgrade od nabijene zemlje i kamena. Ondje za zapovjednikom kroz širom otvorena vrata uđe, hodnikom škripava neka podaskana poda nastavi do njezina kraja, a onda prošavši i kroz druga vrata zađe na stepenice što su povezivale zgradu sa ulicom na toj drugoj strani. “Znaš, prijatelju moj, i u životima ljudi kakav sam i sam, kakvi gledaju činiti korisno i dobro a onda svejedno popljuvani završe ima tog zrnca čojstva, štono riječ. Čojstvo, ti si učen čovjek, znaš za taj izraz...” “Znam.” Hator odgovori i iskašlje se. “E, pa se sjetih tako jednom, jednom...”, mašući će rukom zapovjednik kao da priziva nešto čega se davno nije prisjetio, “nebitno kada, kad se tako pojavio jedan tat, dva konja ukrao bandit. I uhitim ja njega, zatvorim se sa njim, razgovaramo kao ljudi, i onda kad mu je kazna bila izvršena, on ode i prijavi me namjesniku zbog mučenja i tako dalje i tomu slično. Tada si rekoh: Eziše, ako ikada više budeš razgovarao otvoreno sa ikim, gledaj da to i bude na otvorenom. Zato ćemo razgovarati, ti kao Erionac, ja kao pošten čovjek, sa ove strane zidova... ovdje, to jest, gdje zidova nema.” “Pošteno.” “Pa sad ti meni ispričaj... jer čuo sam priču tvojih ljudi pa me zanima i tvoja... tko ste mi svi vi, gosti dragi, i što ovdje radite.” “Ja sam Hator Erionski, Prvi Učenjak kraljevstva Erion i baštinik Pripovjedača. Kao takav sam medijator Pobunjeničkih kraljevstava i Dvorca Pet Vrhova. Ljudi sa kojima ste razgovarali po svoj su prilici Thar Pukovnik i Ser Parksus, kao i vitezovi pod njihovom komandom. Svi smo ovdje zbog jedne jedine ideje: da pružimo ruku pomirenja Thargelionu i zajednički se obranimo od sila većih od nas.” “A potom kud koji...?” “A potom kud koji. "
6 " Odista, mnogo je toga činilo Hil'gum, a što se moglo nazvati duhom te zemlje, originalno, novo iz perspektive onoga koji je cijeli svoj život proveo u Enzolartu, a kakav je eto bio Bohhar, i neobično, kanda odupiruće samoj logici prirode na koju su enzolarčani bili naviknuti, ali ništa od toga, ma koliko čudno, ipak nije primijećivao taj čiji sam život je nelogičnost činila. Gwath naime, on je vidio tek kišu. Prozaičnu, hladnu, što je bola poput borovih iglica kilometrima široke, kao ogledala odražavajuće površine jezera što se pružahu uz cestu. I čiklje je njegovo oko osmatralo kroz tu kišu, zajedno sa ribarima i trgovcima na njima, i maglu što se dizala ponad jezera. Sve to Gwath je malo volio, baš kao što se moglo reći da je malo volio sam Hil'gum. “Ovo si htio vidjeti?”, starac upita svog mladog suputnika, a onda se stisnu u svom čarobnjačkom habitu dočim su ih najmljene karoce uz kaskanje konja truckajući cestom vozile. “Eto ti pa gledaj.” “Zašto plove na ovoj hladnoći?” Bohhar će tu upitati, pokušavajući sakriti drhturenje u glasu. “Sveta cesta.”, Gwath polako odvrati, očiju zatvorenih a čela pokrivena kukuljicom. “Južno smo od nje, a južno od nje je smrzotina. Barem što se Utirz ariona tiče. Ali blizu smo, sudeći po svemu. Blizu smo...” Njih dva zajedno sa nekim kočijašem putovala su iz Teoma još od prije zore, kad je sve oko cesta hil'gumskih bila crna noć i mrzli vjetar. Krenuše oni rano jer u Utirz arion planirali su doći oko podneva, no resavci Hil'guma imali su na to svoje primjedbe pa oni zaglibiše u više navrata. Stari čarobnjak i njegov štićenik tada bi iz utonule kočije izašli kako bi ju kočijaš od blata oslobodio kako je već znao. Sa mukom i sav prljav ovaj bi u tomu najzad uspio, a onda bi se putovanje nastavilo dalje. Pomalo ironično, takva bi zustavljanja bila Gwathu najdraži dio putovanja, jer tada bi taj starac otišao prošetati šumarkom, protegnuti se ili pomokriti. Sada su oni svakoga časa, iza svakog brežuljka iščekivali izranjanje zidina Utirz ariona, a to činjaše skutreni iza kočijaša i dva velika bijela konja. “Još pokušavaš saznati što Sila radi?” u jednom trenutku Bohhar tiho upita primijetivši kako stari čarobnjak izgleda kao da spava. “Ne, sada se samo smrzavam.”, Gwath na to odgovori. “Sila je pobjegao još u Teomu.” “Pobjegao?” “Nestao. Nestao.”, Gwath dvaput kaza kao da želi biti sasvim siguran da će mu sugovornik tu riječ upamtiti. “Nisam ga uspio ni pronaći... Ali u Hil'gumu je. Da je u Hil'gumu, to znam. I mislim da je došao kada i mi.” “Zbog nas je došao?” “Toliko bitni nismo. Ali ako je Pripovjedač činio kako mu je rečeno... Bogovi, bogovi dragi...” starac izdahne. Sekundu-dvije potom se činilo kao da će Gwath još nešto reći, ali on se vrati svojoj tišini i sav zvuk opet činjahu zveckanje praporaca, škripa kotača, lupkanje kopita, draškanje vjetra... Bohhar se ovdje vrati osmatranju jezera, jednog od nebrojenih u Hil'gumu, prućaca njegovih i blatnjavih sprudi što ga okruživahu, zaraslih u trstiku i žabokrijek. Negdje daleko, jedva vidljivo u magli, moglo se vidjeti dvije-tri sojenice, uz šaši obrasla tresetišta što obrubljivahu srebrnu vodu. Tamo bijahu uplovljeni čamci, neki sa ljudima a neki vezani uz kamene molove. Najzad, Bohhar progovori: “Ne čini li vam se... ovaj... tebi, ne čini li ti se da smo stigli? Ono su neke sojenice...” “Vidiš, moj dječače”, Gwath na to započne, “ljudi kakav sam ja odredište vide prije nego i krenu prema njemu. Tako da... uistinu mu jesmo blizu. Ali ono što frustrira, ono što gazi ljudsku dušu, nije udaljenost odredišta, već brzina kojom se do njega dolazi. "
7 " Zato što činjenjem onoga što ne razumijemo mi se možda prepuštamo ludosti, a možda i genijalnosti kakvu spoznati ne mogu ni najmudriji. "
8 " A da je moguće ići nekim drugim putem, ne bih li već na njemu bio? "
9 " Pred vječnošću lijek je ludilo. "
