" Bezumnici lakše čine nemoguće stvari, Mihaele, kroz izblijedjelo sjećanje sekundu kasnije on kanda začuje te davno izgovorene riječi svog prijatelja Hatora, jer nesposobni su shvatiti da je ono što čine nemoguće.
Govoriš li da je bezumnik sposoban činiti nemoguće? u mislima mu potom tiho odjekne glas mladića od dvadesetak ljeta, nadglasavan fićukom vjetra i nebrojenim kapljama kiše što su udarale po škripećim i klimajućim kapcima zatvorena prozora kraj kojeg su sjedili u jednoj od kamenih kula Barga.
Ne, već da mnogo toga što nazivamo nemogućim tako nazivamo zbog svog zazora od pokušavanja, Prvi je Učenjak odgovorio, a iz usta mu je izlazila bjeličasta para.
Ali nije li strah alat kojim se čovjek čuva od nevolja? zamišljeno je na to upitao Mihael.
Jest, no samo za pustinjake. Ostali ono što im život daje smatraju nedovoljnim i stoga se zbog ideje o vlastitoj potrebi prisiljavaju poći poljem nemogućega, Hator je sada zatvorenih očiju, odmjerena glasa odgovorio. Čak i običan puk, iako u manjim stvarima. Svatko riskira, osim onih najmudrijih koji ne vide razloga. I dobar je rizik, on izdahnu, u jednu ruku, jer pomaže izroniti iz gomile velikim ljudima, a veliki ljudi pomažu rješavati najmučnije teškoće. Ali pazi, tu je potrebno znati pravu mjeru. Jer granicu između smionosti i ludosti, rekao bih, u mnogomu određuje veličina potrebe.
Za neke stvari, govoriš mi dakle, borimo se godinama iako su bespotrebne?
A od nekih, Hator se nasmiješi i otvori oči, dižemo ruke iako su bile udaljene puki korak. Iako su, Mihaele, bile ono zadnje što nam je preostalo.
Ledeni, kišni vjetar oluje Barga ponovno potom postadohu topli zapusi u suncem obasjanoj, zelenoj udolini. "

― Ivan Baran , Tame Hil'guma (Ciklus Crnih Knjiga, #3)