" Odista, mnogo je toga činilo Hil'gum, a što se moglo nazvati duhom te zemlje, originalno, novo iz perspektive onoga koji je cijeli svoj život proveo u Enzolartu, a kakav je eto bio Bohhar, i neobično, kanda odupiruće samoj logici prirode na koju su enzolarčani bili naviknuti, ali ništa od toga, ma koliko čudno, ipak nije primijećivao taj čiji sam život je nelogičnost činila. Gwath naime, on je vidio tek kišu. Prozaičnu, hladnu, što je bola poput borovih iglica kilometrima široke, kao ogledala odražavajuće površine jezera što se pružahu uz cestu. I čiklje je njegovo oko osmatralo kroz tu kišu, zajedno sa ribarima i trgovcima na njima, i maglu što se dizala ponad jezera. Sve to Gwath je malo volio, baš kao što se moglo reći da je malo volio sam Hil'gum.
“Ovo si htio vidjeti?”, starac upita svog mladog suputnika, a onda se stisnu u svom čarobnjačkom habitu dočim su ih najmljene karoce uz kaskanje konja truckajući cestom vozile. “Eto ti pa gledaj.”
“Zašto plove na ovoj hladnoći?” Bohhar će tu upitati, pokušavajući sakriti drhturenje u glasu.
“Sveta cesta.”, Gwath polako odvrati, očiju zatvorenih a čela pokrivena kukuljicom. “Južno smo od nje, a južno od nje je smrzotina. Barem što se Utirz ariona tiče. Ali blizu smo, sudeći po svemu. Blizu smo...”
Njih dva zajedno sa nekim kočijašem putovala su iz Teoma još od prije zore, kad je sve oko cesta hil'gumskih bila crna noć i mrzli vjetar. Krenuše oni rano jer u Utirz arion planirali su doći oko podneva, no resavci Hil'guma imali su na to svoje primjedbe pa oni zaglibiše u više navrata. Stari čarobnjak i njegov štićenik tada bi iz utonule kočije izašli kako bi ju kočijaš od blata oslobodio kako je već znao. Sa mukom i sav prljav ovaj bi u tomu najzad uspio, a onda bi se putovanje nastavilo dalje. Pomalo ironično, takva bi zustavljanja bila Gwathu najdraži dio putovanja, jer tada bi taj starac otišao prošetati šumarkom, protegnuti se ili pomokriti.
Sada su oni svakoga časa, iza svakog brežuljka iščekivali izranjanje zidina Utirz ariona, a to činjaše skutreni iza kočijaša i dva velika bijela konja.
“Još pokušavaš saznati što Sila radi?” u jednom trenutku Bohhar tiho upita primijetivši kako stari čarobnjak izgleda kao da spava.
“Ne, sada se samo smrzavam.”, Gwath na to odgovori. “Sila je pobjegao još u Teomu.”
“Pobjegao?”
“Nestao. Nestao.”, Gwath dvaput kaza kao da želi biti sasvim siguran da će mu sugovornik tu riječ upamtiti. “Nisam ga uspio ni pronaći... Ali u Hil'gumu je. Da je u Hil'gumu, to znam. I mislim da je došao kada i mi.”
“Zbog nas je došao?”
“Toliko bitni nismo. Ali ako je Pripovjedač činio kako mu je rečeno... Bogovi, bogovi dragi...” starac izdahne. Sekundu-dvije potom se činilo kao da će Gwath još nešto reći, ali on se vrati svojoj tišini i sav zvuk opet činjahu zveckanje praporaca, škripa kotača, lupkanje kopita, draškanje vjetra...
Bohhar se ovdje vrati osmatranju jezera, jednog od nebrojenih u Hil'gumu, prućaca njegovih i blatnjavih sprudi što ga okruživahu, zaraslih u trstiku i žabokrijek. Negdje daleko, jedva vidljivo u magli, moglo se vidjeti dvije-tri sojenice, uz šaši obrasla tresetišta što obrubljivahu srebrnu vodu. Tamo bijahu uplovljeni čamci, neki sa ljudima a neki vezani uz kamene molove.
Najzad, Bohhar progovori: “Ne čini li vam se... ovaj... tebi, ne čini li ti se da smo stigli? Ono su neke sojenice...”
“Vidiš, moj dječače”, Gwath na to započne, “ljudi kakav sam ja odredište vide prije nego i krenu prema njemu. Tako da... uistinu mu jesmo blizu. Ali ono što frustrira, ono što gazi ljudsku dušu, nije udaljenost odredišta, već brzina kojom se do njega dolazi. "

― Ivan Baran , Tame Hil'guma (Ciklus Crnih Knjiga, #3)