" Hator načas htjedne upitati kuda točno ovaj namjerava da pođu, ali što od vrtoglavice što zbog pažljivosti jer mu se zapovjednik činio kratkih živaca ipak ostane šutjeti i ode uz pomoć njegova sina dvadesetak koraka dalje, kroz niski sit do kaldrme, a potom i do žute zgrade od nabijene zemlje i kamena. Ondje za zapovjednikom kroz širom otvorena vrata uđe, hodnikom škripava neka podaskana poda nastavi do njezina kraja, a onda prošavši i kroz druga vrata zađe na stepenice što su povezivale zgradu sa ulicom na toj drugoj strani.
“Znaš, prijatelju moj, i u životima ljudi kakav sam i sam, kakvi gledaju činiti korisno i dobro a onda svejedno popljuvani završe ima tog zrnca čojstva, štono riječ. Čojstvo, ti si učen čovjek, znaš za taj izraz...”
“Znam.” Hator odgovori i iskašlje se.
“E, pa se sjetih tako jednom, jednom...”, mašući će rukom zapovjednik kao da priziva nešto čega se davno nije prisjetio, “nebitno kada, kad se tako pojavio jedan tat, dva konja ukrao bandit. I uhitim ja njega, zatvorim se sa njim, razgovaramo kao ljudi, i onda kad mu je kazna bila izvršena, on ode i prijavi me namjesniku zbog mučenja i tako dalje i tomu slično. Tada si rekoh: Eziše, ako ikada više budeš razgovarao otvoreno sa ikim, gledaj da to i bude na otvorenom. Zato ćemo razgovarati, ti kao Erionac, ja kao pošten čovjek, sa ove strane zidova... ovdje, to jest, gdje zidova nema.”
“Pošteno.”
“Pa sad ti meni ispričaj... jer čuo sam priču tvojih ljudi pa me zanima i tvoja... tko ste mi svi vi, gosti dragi, i što ovdje radite.”
“Ja sam Hator Erionski, Prvi Učenjak kraljevstva Erion i baštinik Pripovjedača. Kao takav sam medijator Pobunjeničkih kraljevstava i Dvorca Pet Vrhova. Ljudi sa kojima ste razgovarali po svoj su prilici Thar Pukovnik i Ser Parksus, kao i vitezovi pod njihovom komandom. Svi smo ovdje zbog jedne jedine ideje: da pružimo ruku pomirenja Thargelionu i zajednički se obranimo od sila većih od nas.”
“A potom kud koji...?”
“A potom kud koji. "

― Ivan Baran , Tame Hil'guma (Ciklus Crnih Knjiga, #3)