142
" But more and more often I caught myself feeling comfortable in the warmth of the sun, with my readings, with the reflections in the water. Life became ordinary, even beautiful, tranquil. It seemed that I really was forgetting; a quiet reigned within me. But then, unexpectedly, for no apparent reason, unaccompanied by any thoughts that might have summoned it, a fiery stab would pierce through me, like a hidden, torturous pain, like a cramp. "
― Meša Selimović , Death and the Dervish
144
" Otac je čudan - rekao je - ako to uopšte treba reći, jer je svatko čudan, osim bezbojnih i bezobličnih ljudi, koji su opet čudni jer ničega svoga nemaju, to jest, njihovo je baš to što ništa posebno nije njihovo. I osim svakog od nas, naravno, jer se na sebe toliko naviknemo da izgleda čudno sve što je drugačije od našeg, pa bi se moglo reći da je čudno ono što nije naše. I eto, otac je čudan zato što misli da sam ja čudan, a ja opet, i tako dalje, i sve dalje, nikad kraja čuđenju, a možda bi se baš tome trebalo čuditi. Razlika između njih je u tome što otac smatra da je on, Hasan, ovako unesrećio sebe, a Hasan je uvjeren da se čovjek može unesrećiti na mnogo načina, a najmanje ako čini ono što ga zadovoljava a ne sramoti, i tako ispada da je otac unesrećen zato što mu je sin zadovoljan, a smatrao bi srećom, svojom i porodičnom, kad bi on stvarno bio nesrećan. "
― Meša Selimović , Death and the Dervish
151
" Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako može da pogriješi? Ako nije, srušićemo je; ako jest, slušaćemo je. Ako nije od Boga, šta nas obavezuje da trpimo nepravde? Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog viših ciljeva. Ako nije, onda je nada mnom i nad tobom i nad svima nama izvršeno nasilje, i onda smo opet mi krivi što ga podnosimo. "
― Meša Selimović , Death and the Dervish
152
" Zar nije naivno mišljenje da je čovjek ugodno smješten na zemlji i da je tu njegov pravi dom?
Prostranstvo je naša tamnica, rekao sam osluškujući odjek svojih nepoznatih misli, unoseći neočekivanu vatru u mrtvi i nepotrebni dotadanji razgovor. Prostranstvo poseduje nas. Mi ga posedujemo samo koliko može oko da pređe preko njega. A ono nas umara, plaši, izaziva, goni. Mislimo da nas ne vidi, a mi ga se ne tičemo, kažemo da ga savladavamo, a samo se koristimo njegovom ravnodušnošću. Zemlja nam nije naklonjena. Gromovi i talasi nisu za nas, mi smo u njima. Čovjek nema svog pravog doma, on ga otima od slijepih sila. To je tuđe gnijezdo, zemlja bi mogla biti samo stanište čudovišta koja bi bila u stanju da se nose s nedaćama što ih ona pruža u izobilju. Ili ničija. Pa ni naša.
Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu, već sliku u svome oku, ni more, već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.
Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto nespojivo. Razvitak čovjekov trebalo bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš pravi dom, jer nemamo kud. Dobra za nerazumne, ili za neranjive. Možda će biti izlaz čovjekov da se vrati unazad, da postane samo snaga.
Hasanov izraz lica postao je neočekivano sabran. Ne, rekao j, polako odmahujući glavom, kao da se izvinjava što govori ozbiljno. “Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji. "
― Meša Selimović , Death and the Dervish
155
" Živio je nagnut nad požutjeljim knjigama istorije. Za ovog čudnog čoveka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo je vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po Istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao reka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja. "
― Meša Selimović , Death and the Dervish
