6
" Pominjali su samo ono što se njih ticalo, samo što je njih tištalo. A tištalo ih je mnogo šta, nestašica, skupoća, strah, velike i male nepravde, prazna obećanja, puste godine, iznevjerene želje, suviše česte noći, rane starosti, male ljubavi, velike mržnje, nesigurnost, poniženja, sav onaj jad što se zove život. "
― Meša Selimović , Death and the Dervish
9
" Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe. "
― Meša Selimović , Death and the Dervish
11
" Duga popodnevna sjenka, tmurna duša brda, puzila je poljem, zatamnjujući ga, prešla je i preko mene, opkolila me odasvud, a sunčana strana je bježala od nje, uzmičući prema drugom brdu. Daleko je noć, to je samo njen rani predznak, nešto zloslutno je u tim mrkim prethodnicama. Nikoga nema na polju prepolovljenom sjenkom, puste su obje strane, jedini ja stojim na toj zavađenoj širini što se zamračuje, sitan u prostoru što se zatvara, obuzet mutnim tjeskobama koje nosi moja prastara duša, tuđa a moja. Sam u polju, sam u svijetu, nemoćan pred tajnama zemlje i širinama neba. A onda se odnekle od brda, od kuća u pristranku, začula nečija pjesma, probijala se kroz sunčani prostor polja do moje sjenke, kao da mi je išla u pomoć, i zaista me oslobodila kratke i bezrazložne začaranosti. "
― Meša Selimović , Death and the Dervish
