Home > Work > Okidač boje pepela
1 " Strah je došao u hladnim tonovima sivkasto plave, poput magle što se nadvila nad grad. Bio je duljine otkucaja srca; taman dovoljno da joj se cijeli svijet preokrene još jednom, a zatim da posluša njegove riječi. "
― Andrea Tomić , Okidač boje pepela
2 " Za razliku od tebe, ja ne mislim da smo bogovi koji biraju tko živi, a tko umire. "
3 " Promatrala je Lima Tatea kako raste. Gledala je kako u svoju sobu dovodi ljubavnice i gledala ga je kada je popušio prvu cigaretu. On je bio s njom kada je otpila prvi gutljaj vina i držao ju je za ruku kada je radila prvu tetovažu. Bio joj je rame za plakanje i društvo kada bi ju Nick odlučio zatvoriti samu. Kasnije je postao njezin prvi poljubac i prva osoba koja ju je vidjela potpuno golu; dušu i tijelo. Bio joj je prijatelj, pa ljubavnik, pa neprijatelj. Sada je bio po malo od svega troje. "
4 " Trebala joj je tišina. Dok god ju nitko nije tjerao da priča o tome, bilo je kao da se nikada nije ni dogodilo. Baš kao san, zaboravljen netom nakon što se probudiš i nikoga više nije briga što si vrištao. "
5 " Jutro je mirisalo na svjež zrak, Samuelove usne i prekršena obećanja. "
6 " Još samo nekoliko minuta. Toliko si je dopustila u svome bajkovitome svijetu obasutim zvijezdama i obojanim najljepšim mogućim bojama. Znala je da će ju stvarnost udariti čim otvori vrata, ali odjednom su se ona činila udaljena cijeli jedan životni vijek.Nažalost, njezina se bajka puno ranije približila kraju, jer su ubrzo stajali ispred vrata kuće.Prije nego su ih otvorili, ukrao joj je još jedan poljubac. Bio je obojan u najljepše nijanse i obavijen maglom koja joj se nadvila nad sjećanja. Bilo je poprilično kasno i bila je gotovo u polusnu, zbog čega joj je bilo teško razlikovati san i javu.A kada su im se usne odvojile, odlučili su se vratiti u realnost; samo što ona više nije zvučala toliko strašno. "
7 " Liam je duboko uzdahnuo; više ništa nije mogao napraviti. Sjetio se da je jednom davno živio u klišeju, i da je volio svoj klišej svim srcem. "
8 " Uslijedio je uragan boja, toliko jak da je gotovo zaboravila disati. Svaki se pokret usporio i sve su se misli uputile u jednom smjeru. Više uopće nije vidjela televizor niti trosjed, pa ni zidove ni ormariće. Svaki je element zamijenio oblak boja. Samo njih dvoje, zagrljeni šarenom izmaglicom. "
