141
" Ta ne proglasi meni valj'da ovo Zeus,
Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova,
Ovakvih zakona ti ljudma postavi;
Nit tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak,
Te ti ko smrtnik dići bi se mogao
Nad božje, nepisane, stalne zakone.
Od danas nijesu ni odjučer, od vijeka
Pa dovijek živu, nitko ne zna, otkad se
Pojaviše. A rad njih kazan ne htjedoh
Od bogova da trpim, volje s' čovjeka
Pobojav ma kog. da ću mrijet, to znala sam -Ta kako ne? - pa da i ne proglasi ti.
A prije reda l' umrem, držim za dobit.
Tko živi, ko što ja, u bijedi velikoj,
Ej kako neće od koristi biti mu smrt?
Pa tako i ja žalit neću, snađe l' me
Ovakva kob. No trup da sina matere
Ja rođene bez groba pustit odolim,
To peklo bi je, - ali ovo ne žalim.
Al' misliš li, da ludo to uradih ja,
A ono lud me, bit će, krivi s ludosti. "
― Sophocles , Antigone (The Theban Plays, #3)
142
" Al' dobro znaj, da neće više mnogoput
Projurit sunce u svom trku hitrome,
A ti ćeš sam od svoje krvi vratiti
Mrtvaca jednog mrtvima za odmjenu.
Ti živu dušu vrže s gornjeg svijeta nam
U donji i u grobu grdno udomi,
A mrtvu opet ovdje ne daš, bozima
Da dolje ode, već bez groba, posvete
Njeg puštaš, a nit tebi niti bozima
On gornjim pripada, već ti to siliš ih.
A zato osvetnice tebe vrebaju
Erinije - bič skori Hada, bogova,
Te ista ta će tebe stići nevolja! "
― Sophocles , Antigone (The Theban Plays, #3)