1
" Svake godine na otoku se izgradi desetak novih kuća, betonskih spavaonica za napuklu Europu. Već s prvim danima jeseni te kuće, i mnoge druge, ostaju prazne, na otoku je ljudi sve manje. Zbog te količine praznog, tamnog, skoro mrtvog prostora, zbog aveti te arhitekture i urbanizma što se poput karcinoma širi otokom, život preživjelih stanovnika, njihove kuće u kojima gori svjetlo, čuje se žamor, postaju iznimke, incidenti živog u mrtvom okolišu. Kao u priručnoj distopiji i njezinoj slici apokalipse, pred tim tužnim betonskim kolosima, život se sakrio u malene kozmose, tajne rezervate u nepreglednoj turističkoj pustinji. "
― Ivica Prtenjača , Brdo
