41
" Se um pai disciplina o filho corretamente, é óbvio que está a interferir na liberdade do filho, particularmente no aqui-e-agora. O pai estabelece limites à expressão do Ser do filho, forçando-o a aceitar a sua posição no mundo socializado. Um pai assim exige que todo esse potencial infantil seja dirigido para um único caminho. Ao impor tais limitações ao filho, o pai pode ser considerado uma força destrutiva, agindo de maneira a substituir a milagrosa pluralidade da infância com uma única realidade limitada. Mas se o pai não agir, limita-se a deixar o filho ser como o Peter Pan, o eterno Menino, Rei dos Meninos Perdidos, Governante da inexistente Terra do Nunca. Essa não é uma alternativa moralmente aceitável. "
― Jordan B. Peterson , 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos
46
" Mržnja prema životu, prijezir prema životu - makar ih osjećali zbog istinske boli koju život nanosi - od toga život postaje samo još gori, nepodnošljivo gori. U tome nema istinskoga protesta, nema ničeg dobrog, samo želja da se stvori patnja patnje radi. To je sama bit zla. Ljude koji počnu tako razmišljati samo jedan korak dijeli od potpuna pustošenja. Ponekad samo nemaju potrebna sredstva, a ponekad, kao Staljin, drže prst na gumbu za aktivaciju nuklearne bombe.
No s obzirom na tako očite užase egzistencije, zar zbilja ne postoji nikakva smislena alternativa? Može li samo Biće, sa svojim komarcima malaričarima, djecom vojnicima i degenerativnim neurološkim bolestima uistinu biti opravdano? Nisam siguran bih li i u devetnaestomu stoljeću mogao odgovoriti na to pitanje prije nego što su milijuni ljudi iskusili monstruozne totalitarne užase dvadesetoga stoljeća. Ne znam je li moguće razumjeti zašto su takve sumnje moralne nedopustive čak i bez holokausta., Staljinovih čistki i Maova katastrofalnoga ''Velikoga skoka naprijed''. Mislim i da na to pitanje nije moguće odgovoriti razmišljanjem. Razmišljanje neizbježno vodi u ponor. Tolstoju nije pomoglo. Možda nije pomoglo ni Nietzscheu za kojega bismo mogli reći da je o tim stvarima razmišljao jasnije od bilo koga u povijesti. Ali ako se u najtežim situacijama ne možemo osloniti na razmišljanje, što onda da radimo? Misao je, na kraju krajeva, najviše ljudsko postignuće, zar ne?
Možda nije. Ima nešto što nadilazi razmišljanje, unatoč njegovoj uistinu iznimnoj moći. Razmišljanje se samo od sebe uruši u trenutku kada se život pokaže egzistencijalno nepodnošljivim. U takvim situacijama pomaže zapažanje na dubljoj razini, a ne razmišljanje. "
― Jordan B. Peterson , 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos
49
" Možemo započeti promišljajući o riječima koje su same po sebi previše crno-bijele: ''uspjeh'' ili ''neuspjeh''. Ili ste uspjeh: sveobuhvatna, jedinstvena, u cijelosti dobra stvar, ili ste suprotnost, neuspjeh: sveobuhvatna, jedinstvena, nepromjenjivo loša stvar. Te riječi ne nude nikakvu alternativu ni nešto između. Međutim, u svijetu koji je kompleksan poput našega takva uopćavanja (zapravo, takav neuspjeh u razlikovanju) znak su naivne, priproste, pa čak i zlonamjerne analize. Taj binarni sustav izostavlja iznimno važne stupnjeve i vrijednosne gradacije, a posljedice toga izostavljanja nisu dobre. "
― Jordan B. Peterson , 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos
50
" [God] tells the woman that she will now bring forth children in sorrow, and desire an unworthy, sometimes resentful man, who will in consequence lord her biological fate over her, permanently. What might this mean? It could just mean that God is a patriarchal tyrant, as politically motivated interpretations of the ancient story insist. I think it’s—merely descriptive.
Merely. And here is why: As human beings evolved, the brains that eventually gave rise to self-consciousness expanded tremendously. This produced an evolutionary arms race between fetal head and female pelvis.56 The female graciously widened her hips, almost to the point where running would no longer be possible. The baby, for his part, allowed himself to be born more than a year early, compared to other mammals of his size, and evolved a semi-collapsible head.57 This was and is a painful adjustment for both. The essentially fetal baby is almost completely dependent on his mother for everything during that first year. The programmability of his massive brain means that he must be trained until he is eighteen (or thirty) before being pushed out of the nest. This is to say nothing of the woman’s consequential pain in childbirth, and high risk of death for mother and infant alike. This all means that women pay a high price for pregnancy and child-rearing, particularly in the early stages, and that one of the inevitable consequences is increased dependence upon the sometimes unreliable and always problematic good graces of men. "
― Jordan B. Peterson , 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos
51
" Tako čine rijetki snažni i dosljedni ljudi. Shvativši svu glupost šale kojoj su oni predmet i shvativši da su blaga umrlih veća od blaga živih te da je najbolje od svega ne postojati, tako i čine te smjesta završavaju s tom glupom šalom kojim god sredstvom: omča oko vrata, voda, nož kojim probijaju srce, vlakovi na željezničkim prugama.'' Tolstoj nije bio dovoljno pesimističan. Glupsot šale koja se zbija na naš račun ne motivira samo na samoubojstvo. Motivira i na ubojstvo - masovno ubojstvo, nakon kojega često slijedi samoubojstvo. To je puno učinkovitiji egzistencijalni protest. Koliko god se to činilo nevjerojatnim, zaključno s lipnjem 2006. u SAD-u je tijekom tisuću dvjesto i šezdeset dana bilo tisuću masovnih ubojstava (masovno ubojstvo podrazumijeva četiri ili više žrtava, ne uključujući napadača). Svi kažu: ''Ne razumijem to.'' Kako se još uvijek možemo pretvarati? Tolstoj je razumio, prije više od stotinu godina. Razumjeli su i drevni pisci biblijske priče o Kajinu i Abelu, prije više od dvadeset stoljeća. Opisali su ubojstvo kao prvi čin postedenske povijesti: i nije to bilo samo ubojstvo, nego bratoubojstvo - i ne samo ubojstvo nevine osobe, nego nekog idealnog i dobrog, ubojstvo koje je učinjeno svjesno, iz prkosa prema Stvoritelju svemira. Današnji nam ubojice na svoj način govore isto. Tko bi se usudio reći da to nije crvu jabuci? No mi ne želimo slušati zato što ta istina pogađa i nas. Čak i tako oštrouman i dubok um slavnoga ruskog autora nije vidio izlaza. Kako se onda mi ostali možemo nositi s time kada čak i netko poput Tolstoja priznaje poraz? Godinama je skrivao od sebe svoje pištolje i nije želio hodati s užetom u ruci, kako se ne bi objesio. Kako budna osoba može izbjeći da bude bijesna na svijet? "
― Jordan B. Peterson , 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos
