15
" Život je oduvijek bio najčistiji i najdublji tamo gdje se objavljuje u tajanstvenom trenu ljepote: razastrto golubinje krilo tamnoocalne boje u modrikastom sedefnom preljevu pastelnog, toplog proljetnog neba, lepet čistog ptičjeg krila kad sviće, a mladi jablan treperi na jutarnjem nebu. Otputovati iz ove strašne, crnim zavjesama zamračene sobe, u pastelnoplava svitanja, negdje daleko na jugu. Škrinula su vrata tihe osamljene kućice na dnu drvoreda, bijelo jare provirilo je između dva kamena stupa, jutarnji lahor nad plohom ustalasane rosnate trave, cvrkut ptičji nad lovorikama i oleandrima. Frascati, Grotta-ferrata, Castel Gandolfo, kao crta svijetle plave simfonije, u prozirnom pianissimu obrisa albanskih brda, pinije, čempresi, klokot vodoskoka, svjetlomrak teške, smeđe, mračne zlatnouokvirene renesansne slike. Žubori vrelo u sjeni hrastika, bijeli oblaci plove iznad krajine, zvone klepke, čuje se frula: idila. U jednu riječ: idila. "
― Miroslav Krleža , On the Edge of Reason