1
" Kad sam bio malo dijete, X, znao sam čitave noći provesti promatrajući zvijezde.”, gledajući u prljavi prozor oko kojega je visjela paučina Samuel je stao šaputati. “Ali o njima nisam ništa znao. Jer otac Maxime, moj tutor, učio me je filozofiji. Čitali smo knjige, knjige o životu... Hegela smo čitali, Roussaua smo čitali... i oni su nam govorili što je to svemir. Ali svemira naše oči nisu gledale... I sada ja promatram uz tebe ovo noćno nebo, X, i vidim da smo tu mi ali njih da ovdje nema. Oni su tek mrtvi ljudi mrtvih knjiga. Ono što jest veće je od njih, i uvijek će biti, i nikada neće biti zarobljeno papirom. Svemir nikada neće u lance čovjekove... Ja ne poznajem svemir. Ne mogu ti reći imena zvijezda... Ne znam koji su ono planeti. Ali i ne priznajem imena kojima su ih ljudi pokušali žigosati. Svemir je slobodan, X, i odbijajući da ga upoznam ja ga od hrđe svojih ljudskih lanaca čuvam.”
“Misliš li da će jednom doći taj dan, kada će ljudi moći pogledati u nebo i vidjeti sebe? I u tom gledanju ne činiti ništa. Ništa htjeti mijenjati, ništa proglašavati...”
“Mogu ti samo dati obmanu.” on šapnu.
Djevojčica na to kimne.
“Taj dan već je došao. Čitav tvoj život bio je taj dan...”
“Samuele...” konačno, ona šapne.
“Znam.”, on odgovori. “Ne brini se... Samo straha nemoj osjećati, i sve će biti dobro... "
― Ivan Baran , Samuel Gide
6
" Umjesto toga on je proveo sat vremena promatrajući portret nekog sveca. Sveca čijeg imena iako je bio siguran da je znao, on se nije mogao natjerati prisjetiti.
Ta slika, ona ga je rastuživala, dovodila kako je vrijeme protjecalo ne samo do ruba ekstaze, već gotovo i do emetičnosti, jer ona nije samo bila mračna, već su mračne bile i spoznaje do kojih je čovjek dolazio gledajući u nju. Naime, čovjek je u njoj vidio refleksiju svega onoga što su ljudi smatrali svetim, i što iako za života nisu, oni su se nadali da će nakon smrti moći voljeti: ćelavost, tmurnost, praznoća, dosada...
I Samuel nije mogao a da ne primijeti kako plamteći crni pogled sveca i sam to vidi, to sezanje za cijenjenjem njega umjesto onoga za što je dao život, i sve manje kako je vrijeme prolazilo činio mu se taj pogled svetim, a sve više gorkim. Ja ću uvijek biti ružan i moj pogled uvijek će biti upijen, oči sveca kao da su govorile. Što tražite u mome tijelu onda? Moja djela, ta moja djela gledajte i slijedite ih...! Ostavite se mog umornog tijela... Ali njegove riječi nitko nije mogao čuti, i svi su gledajući ga tek sklapali ruke.
Mora da je gadno biti svetac, Samuel je pomislio. Biti pljuvan umjesto slušan za života, i biti slavljen umjesto slušan nakon smrti... "
― Ivan Baran , Samuel Gide
8
" A sada, baš sada, dragi čitatelju, evo, Samuel Gide gleda u nebo, u zvijezde, i šapuće svojim ispucalim usnama: “Joanne, ja se ne bojim... jer niti jedna od zvijezda nije se pojavila sama od sebe, već je prvo tu bila magla. Prvo je bila magla, Joanne, a onda je došla zvijezda... Ne napuštaj me dok sam još magla... "
― Ivan Baran , Samuel Gide
