1
" Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva; umne u istoriju; fizičke su sahranjivale pod zemlju. Umirale su u vlastitom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive. Čovek se izuzeo iz opšteg poretka, odustao od svrhe njime određene. Zamišljao je da je razumniji od njega. Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleća lete? Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život ishranjuje smrt, a smrt održava život? Ceo je svet, mislio je gazeći mlake, mekane humke, okrenut naopako. Jednom je morao stajati kako treba, inače osjećaja naopakosti ne bi bilo. Rođen je, kao i priroda, iz zajedničke maternice univerzuma. Priroda je živela po neizmenljivoj osi unutrašnje prinude, jedinoj uz koju je imala neku svrhu. Čovekov se svet, u međuvremenu, oko svoje osi obrnuo, duž nje, u stvari, postepeno pomerao dok nije zauzeo obrnut položaj od prirodnog. Pomeranje je bilo sporo i postupno, dešavalo se vekovima, s prvom vatrom pozajmljenom od groma, s prvim opsidijanom izbrušenim u nož, s prvom sumnjom u zagrobni život. Toliko sporo i neprimetno da je i ono izgledalo prirodno. Prirodan je postao i njegov sadašnji naopak položaj. Kao na slici u ogledalu na kojoj je sve tu, ništa ne nedostaje, ali je sve na suprotnoj strani od prave, sve na drugom mestu nego što treba da bude, sve - imitacija. "
― Borislav Pekić , Atlantida
3
" Samoubistvo je ekskluzivno ljudski odgovor na tegobe življenja. Životinje se ne ubijaju. Svetinja sopstvenog života, kad se tuđ život i ne poštuje, usađena im je instinktom vrste kojoj pripadaju, kojoj služe. Ovakvu pripadnost čovek već milenijumima ne poznaje. Pripada sebi, sebi služi, privremeno i povremeno obuhvatajući i ono što voli ili mu treba, ali uvek sposoban da se kao jež skupi u svoje bodljikave razmere i preduzme čin koji ništa do sebe u obzir ne uzima. Takav je čovek, prognanik iz čovečanstva, mogao, smeo, umeo da se ubije; životinje, zarobljenici ciklusa, nisu to mogle, smele, umele. "
― Borislav Pekić , Atlantida
4
" Gradskom čoveku, formiranom između četiri zida i predrasude da je njima zaštićen, i tri drveta duž trotoara avetinjski izgledaju. Pod višestrukim naslagama materije i njene istorije, duboko u njemu još deluje mutno sećanje vrste na zlatna vremena, u kojima su oblik i njegov sadržaj, predmet i njegova svrha živeli u miru prirodne zajednice; kad je pod korom drveća, u društvu insekata, čučalo bratstvo njihovih domaćih duhova, otiskivalo se noću od kuće i, uzimajući lik sove ili druge noćne životinje, na raskršćima plašilo putnike; kad je nad svakom vodom bdela njena vila-čuvarica a brda pod punim mesecom odjekivala od nečujnog kola izvorskih čarobnica; kada su zemljom, predvođena velikim Panom, jedinim besmrtnikom koji je umro, lutala čudna bića koja su svoje likove pozajmljivala iz jave, a moći uzimala iz sna; kada je svaki kamen bio nastanjen životom i bio mrtav za one koji su bili prokleti da veruju samo u stvarnost. A savremenom varvarinu, zarobljeniku čula, sablasni nisu jedino njegovi proizvodi, kopije vlastitog mrtvila. "
― Borislav Pekić , Atlantida
7
" U medjuvremenu,napravljena je upravo ona istorija koja se danas po skolama uci.Povest bescasca ,prevara,bede,zlocina i lazi.Ljudi su gubili duhovne snage i sve presudnije postajali zavisni od njene protivnosti,fizicke sile koja je vladala prirodom.Radikalan i nekontrolisan razvitak nauke,debalansiranje prirode ,zloupotreba njenih ogranicenih izvora,perverzija ljudske inteligencije ,razaranje duhovnih vrednosti i moralnih standarada,konfuzija uma i duse ,zabuna u pogledu svrhe i cilja postojanja,materijalizacija,mehanizacija i na kraju kompijuterizacija zivota,tiranija velikog broja jednobraznosti kao besomucnost individualizma ,bitka za prevlast izmedju strana koje su iz veka u vek ,u zudnji za sto laksim trijunfom ,upropascavale ljudske vidike,snizavale njegove vrednosti i eliminsale jedan po jedan obzir u njihovom postizanju,dovele su najzad do opste katastrofe ,u tradiciji zapamcene kao Potop..... "
― Borislav Pekić , Atlantida