" A bilo je to itekako dražesno, smatrala je Mary. Nekako je humanije, promatrati različite rukopise, različite tinte, različite načine na koje bi netko nekad nešto krivo napisao. Bio je to vizualni ekvivalent razgovora, svatko bi u zapisu ostavio nešto sebi svojstveno, unikatno - za razliku od unosa uvijek istih, provjerenih natipkanih riječi. Međutim, to je donekle otežavalo traženje neke određene bilješke ili napomene. S druge strane, iščitavanje svega od početka moglo bi vam pomoći da primijetite nešto što vam je možda ranije promaknulo. "