" - Satnijo stu-paj! - zakriješti opet reski glas gospodina satnika. Zapovijed je opet zalepršala nad glavama ljudskim, a domobrani se apatično i bezosjećajno podali i pošli umorno tegleći sa sobom svoj crni teret, kao predmeti.
O, koliko satnija crnih uperilo se u ovaj isti hip sa sviju strana globusa koncentrično na jednu određenu liniju, da se tamo, iz sviju smjerova pridošle, pokolju u katastrofalnom srazu. Kao crni gigantski stubovi, tako jure beskrajne ljudske kolone jedne na druge, da se polome u tragičnom sukobu financijalnih, građanskih, feudalnih i imperijalističkih, klimatskih i rasnih laži. A nad svakom od tih beskrajnih crnih kolona leprša po jedna mistična nevidljiva zapovijed, koja kolone svojim pjevom mami u propast. A kolone slušaju zov te nevidljive ptice, i idu, idu, već godine, već stoljeća, već vječnost. Kolone se kreću pod magijom tog financijalnog imperativa kao meso u klaonice. O, crni imperativ nad glavama satnije! O, teret nepodnošljivi satnijskog bola! "

― Miroslav Krleža , De Kroatische god Mars