" Svi prijavljuju jedni druge. Dodao je da je - dok je obilazio najzabačenije krajeve Anadolije - uvidio kako su svi muškarci njegove zemlje naprosto paralizirani očajem. "Danima sjede po čajanama, danima ne rade ništa", nastavio je. "U svakoj kasabi možete vidjeti stotine takvih nezaposlenih, neuspješnih, beznadnih, nepokretnih, bijednih muškaraca. A u cijeloj zemlji mora da ih ima i na stotine tisuća, ako ne i na milijune. Zaboravili su što znači izgledati pristojno, nemaju volje zakopčati svoje masne, flekave jakne; mlitavi su kao puževi, nemaju snage ni toliko da pomaknu rukom i nogom; koncentracija im je na takvoj razini da ni najkraću priču ne mogu odslušati do kraja; zaboravili su što znači nasmijati se nekoj šali. Eto, u takvome su stanju bijedna moja braća." Mnogi od očaja ne mogu spavati, uživaju u cigaretama jer su svjesni da se time ubijaju, usred započete rečenice shvate koliko je kraj besmislen pa je radije ostave nedorečenu, televiziju gledaju ne zato što žele ili bi ih nešto zanimalo, nego zato što ne mogu gledati bijednike kojima su okruženi; svi bi zapravo željeli umrijeti, ali misle da nisu vrijedni ni samoubojstva; na izborima glasaju za najgore kandidate iz najslabijih stranaka da bi tako sami sebi dodijelili zasluženu kaznu, i više vole sudionike vojnog udara nego političare: dok im političari uši pune neostvarivim nadama, generali barem govore o kažnjavanju. "

― Orhan Pamuk , Snow