2
" Kako nas je život gazio, kako smo sve više postojali, ono što se kaže, zreliji ili bogatiji iskustvom, a ustvari bivali sve umorniji, zasićeniji, puni gorčine, jada i jeda, snovi su otpadali s nas, kao malter s vlažnih zidova, ostavljali ružne rane i ožiljke. "
― Dario Džamonja , Ako ti jave da sam pao...
5
" Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje... "
― Dario Džamonja
6
" Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu:
"Vidi pedera!!!"
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene.. "
― Dario Džamonja , Ako ti jave da sam pao...
8
" Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove.
To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.
Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi:
"Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.
Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku!
Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...
Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama...
Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina...
Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.
Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu:
"Vidi pedera!!!"
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene...
Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina. "
― Dario Džamonja
15
" Bilo mi je krivo što sam počeo ovaj glupi, nepotrebni razgovor, jer sam očekivao da će sad izložiti istoriju neke svoje bolesti koja ga priječi da pije ili, još gore, da će mi početi pričati kako je on ranije, nekad, pio nemjerljive količine; neku od onih naivnih, prozirnih priča, koje ljudi koji nikad nisu pili (kao da se stide toga?!), iskonstruišu u sličnim prilikama... "
― Dario Džamonja , Ptica na žici
17
" Prolazili su mjeseci, a ja sam postepeno otkrivao svu bijedu ljudi koji su postali moje društvo, koji su me u jednom trenutku fascinirali nečim što nije ni postojalo, osim u mojoj smućenoj svijesti. Sav taj njihov spoljašnji sjaj bio je lažan i ispod njega sam sve češće viđao prljavštinu, trošnost, tamu onih prigradskih kuća iz kojih su ti moji
„junaci” dolazili, memljive zidove, crvotočne, stjeničave krevete u kojima su bih začeti i u kojima su se rodili, od kojih nikada nisu mogli nikud pobjeći i oni su, ponekad shvativši to, znali biti opaki... "
― Dario Džamonja , Ptica na žici
19
" ...Neću njima moći da pričam o svojoj baki-svetici, djedu koji me je svemu što znam naučio, o svom gladnom, mršavom djetinjstvu, o stravama koje su me obuzimale kad sam noću morao da idem kroz uski, mračni hodnik do zajedničkog klozeta, koji nije imao ni šolje ni kotlića za vodu, o besanim noćima ispunjenim češanjem i bolnim ujedima stjenica, koje su nadirale u hordama čim bi se ugasilo svjetlo, o upali pluća koja me umalo nije dokrajčila, jer su mi u posjetu došli drugovi i drugarice iz razreda, a ja htio da umrem od stida kad sam vidio koliko je i njima bilo neprijatno kad su vidjeli gdje živim, na čemu spavam, čime se pokrivam; o svom ocu, koji mi je oduzimao dobitke na kartama, svojim prvim „super
rifle” farmerkama, „slip” gaćicama koje sam prvi put obukao kad mi je bilo petnaest godina i o tome kako sam se tada prvi put osjećao kao muškarac, svojoj prvoj zaradi na televiziji, kad sam nosao nekakve kablove i
reflektore, o svim svojim mačkama i psima koji su mi bili najbolji prijatelji, s kojima sam razgovarao, jadao se, plačući im povjeravao svoje ljubavne muke, o neponovljivom osmijehu mog strica Nevena, koji se jedne noći ugasio na svilenoj kravati svezanoj za kvaku prozora, o Nedžadu, koji je mogao da je htio da mi zamijeni oca, o Leki, koji nije mogao izdržati, o svojoj bogatoj majci koja je neprestano ponavljala: „Ja sam siromašna, ja
sam siromašna...”, o Mosti, koji me je hiljadu puta odvratio od samoubistva, a da toga nije ni bio svjestan, o njihovoj kćerki i o tome koliko, koliko je volim... "
― Dario Džamonja , Ptica na žici
