Home > Author > Miloš Crnjanski >

" Stariji oficir, koji ne voli rodomontade svog mlađeg druga pita, ima li nešto, osim violin, da se vidi u Kremoni ? Ima nešto da se čuje, kažem, u Kremoni. Tamo se rodio jedan veliki Talijan, koji se zvao Monteverdi. Prvi put sam ga slušao, u mladosti, u Parizu. Zatim, sa svojom mladom ženom, u Fiorenci. Vanredno su ga svirali, iako ne meni, nego svima – u Štokholmu. A sa gospođom Martom, sa domaćicom, išli smo, da ga slušamo, i u Rimu, u Svetoj Ceciliji.

Domaćica na to kaže tužno : Nećemo više slušati Monteverdija u Rimu. Rat je. Gleda nas. Pita se gde ćemo kroz godinu dve biti ?

Ljudska reč, čovečji glas, katkad, i pri običnom razgovoru, može da unese u razgovor neku jezu. Duboku. Tako i ta fraza domaćice, sa tim imenom, unosi među nas “nikad više”, jezivo. Došao je kraj jednoj Evropi. Došao je kraj i našem krugu u Rimu. Ona zatim, valjda i sama uplašena, uzvikuje : Dosta s tim – basta ! Uplašili su se smrti buržuji. A smrt je prirodna pojava, kao i rat. Umire bilje, umiru laste, zašto bi ljudi trebalo da budu besmrtni ? Za nama će ostati, lešina, smrad, kaljuga, hemijska formula. Milioni će, međutim, opet živeti. Večno živeti. Nijedna violina u Kremoni ne zvuči lepše, nego detinji plač – prvi. Pošto se zna, među nama, da ta žena nema dece, taj zvuk nam je tim tužniji i neshvatljiviji.

Njen muž, ušeprtljavši, predlaže, da prekinemo te lude razgovore id a se to ostavi, i reši sutra, a da se sad čita, malo, Vergilije. "

Miloš Crnjanski , Kod Hiperborejaca I


Image for Quotes

Miloš Crnjanski quote : Stariji oficir, koji ne voli rodomontade svog mlađeg druga pita, ima li nešto, osim violin, da se vidi u Kremoni ? Ima nešto da se čuje, kažem, u Kremoni. Tamo se rodio jedan veliki Talijan, koji se zvao Monteverdi. Prvi put sam ga slušao, u mladosti, u Parizu. Zatim, sa svojom mladom ženom, u Fiorenci. Vanredno su ga svirali, iako ne meni, nego svima – u Štokholmu. A sa gospođom Martom, sa domaćicom, išli smo, da ga slušamo, i u Rimu, u Svetoj Ceciliji.<br /> <br />Domaćica na to kaže tužno : Nećemo više slušati Monteverdija u Rimu. Rat je. Gleda nas. Pita se gde ćemo kroz godinu dve biti ? <br /><br />Ljudska reč, čovečji glas, katkad, i pri običnom razgovoru, može da unese u razgovor neku jezu. Duboku. Tako i ta fraza domaćice, sa tim imenom, unosi među nas “nikad više”, jezivo. Došao je kraj jednoj Evropi. Došao je kraj i našem krugu u Rimu. Ona zatim, valjda i sama uplašena, uzvikuje : Dosta s tim – basta ! Uplašili su se smrti buržuji. A smrt je prirodna pojava, kao i rat. Umire bilje, umiru laste, zašto bi ljudi trebalo da budu besmrtni ? Za nama će ostati, lešina, smrad, kaljuga, hemijska formula. Milioni će, međutim, opet živeti. Večno živeti. Nijedna violina u Kremoni ne zvuči lepše, nego detinji plač – prvi. Pošto se zna, među nama, da ta žena nema dece, taj zvuk nam je tim tužniji i neshvatljiviji.<br /><br />Njen muž, ušeprtljavši, predlaže, da prekinemo te lude razgovore id a se to ostavi, i reši sutra, a da se sad čita, malo, Vergilije.