" Pa ipak se živi.Još samo katkad biva da me prevlada bol,pa se savijam kao crv na zemlji i pritištem lice u šuškavu,hladnu travu i izgovaram u crnu žednu zemlju riječi koje nemam kome da kažem.Još samo katkad grešno žudim smrt i žalim se nevidljivom Bogu,što sam udaren nepodnosivim prokletstvom,da najbolje misli i najbolja osjećanja prosipam neviđeno i zaludno kao pelud na kamen,iskre u tamu,jauk u vjetar "

― Ivo Andrić , Ex Ponto, Nemiri, Lirika