" Kada se penjemo gore ne mislimo o vremenu koje će neizostavno doći i život često ispunjavamo prazninom – a praznina su i ljudi i prostori koji nisu trebali dobiti mjesto u našim životima, a oni uvijek uzmu najveći dio. Najmanje vremena posvećujemo najdražim i najvažnijim ljudima. Ali, zar u svemiru između zvijezda nije rasprostranjena praznina, kao i između naših rijetkih svijetlih životnih tačaka? A kad se život otisne svojom nizbrdicom, tada je već kasno – ne mogu se popravljati vremena koja su prošla, niti ova kvariti žalom za onim što je prošlo. "

― , Grad u cvatu magnolije