" Prolaze povorke tih ubogih stvorova, dlakavih i prilično glupih, s kretnjama pomalo smiješnim i neprirodnim. U svakoj kretnji ljudskoj ima više od sedmdeset milijuna godina dresure i batina. Sve to kretanje ljudsko po ulicama neke je vrste visoka jahaća škola u uličnom cirkusu, i daleko je od kameleona, gdje je čovjek pekao svoje bliže rođake na ražnju, do današnjih gradskih ulica kojima se ljudi šeću po cestoredarstvenom redu, u taktu gumene palice, uvjeravajući sami sebe da više nisu ljudožderi. Danas nose ljudi na glavama suknene melone i slamnate zdjelice, pozdravljaju se pristojno, prolazeći uspravno i vješto na stražnjim nogama, vrlo ponosni na to što nemaju više repa i što im je dresura, što su je – ne zna se pravo zašto – prozvali Civilizacijom, stara više od sedamdeset milijuna godina.
Ljudi prolaze ulicama kao glumci, igrajući napamet svoje plitke uloge. U svojim glavama nose ljudi šarene slike o pravnom redu, o nebeskim tajnama, odgovarajući jedni drugima naučene stvari kao papige, i sve to što nose po svojim glavama isto tako ne vrijedi mnogo kao ni ono što nose po džepovima. Sve te njihove niklene ure i te mjenice, svi ti njihovi pogledi na svijet kroz koje promatraju događaje kao kroz polupane naočari, sve je to rekvizit za jednu žalosnu predstavu što ne traje dugo. "

― Miroslav Krleža , Glembajevi