" Čak i kad joj je on, onim svojim jednim te istim tonom, sa kojim je živjela sve ove godine i koji se nimalo nije promijenio, kazao da joj je svake sedmice otkad su se rastali pisao dugačka pisma, ona je osjetila čudnu ravnodušnost. Zar je ovo bio čovjek zbog kojega je upropastila cijeli svoj život? On vidje kako se u njoj osjećanja gase i kleknu da joj izjavi kako je nikad nije prestao voljeti, da nikad nijednu ženu nije pogledao, a svakog bogovjetnog dana mučila ga je golema bol. Zehra ostade ravnodušna i na to. Shvati da je njena gorčina, njen gnjev zbog njegovog kukavičluka prije toliko godina, kad se priklonio svom statusu sluškinjinog sina i prepustio je njenoj klasi, nikad nije napustio. Taj osjećaj, mada je tokom njezina zatočenja uzmakao pred ugodnijim prizorima iz dana njihove burne i tajne ljubavi, nastavio je rasti tako da sad za njega ništa nije osjećala. Ova spoznaja bijaše ugodna. Nakon toliko godina zatrovanosti otrovom ljubavi, sad je ponovo bila slobodna. "

― Tariq Ali , Shadows of the Pomegranate Tree