" Dolazi vrijeme malih pjesnika. Zbogom Vitmene, Dikinsonova, Froste. Dobrodošli vi čija slava nikad neće doprijeti dalje od vaše najbliže rodbine, i možda jednog ili dvojice dobrih prijatelja okupljenih poslije večere oko vrča jakog crnog vina... dok djeca padaju u san i žale se zbog buke koju pravite preturajući po ormanima, tražeći svoje stare pjesme, u strahu da ih je možda vaša žena izbacila prilikom posljednjeg proljetnog spremanja.

Pada snijeg, kaže neko ko je zavirio u mrklu noć, a potom se i on okreće ka vama dok se vi pripremate da čitate, ponešto teatralno, s licem koje crveni, dugačku ljubavnu pjesmu čija je posljednja strofa (vi to ne znate) beznadežno izgubljena. "

― Charles Simic