" Pas nema mnogo prednosti pred čovjekom, ali jedna od njih je vrijedna spomena: u njegovu slučaju eutanazija nije zakonom zabranjena; životinja ima pravo na smrt iz milosrđa. Karenjin je hodao na tri noge i sve više vremena provodio ležeći u kutu. Cvilio je. Supružnici su se slagali u tome da ga ne smiju pustiti da nepotrebno pati. Samo, suglasnost s tim načelom nije ih oslobađala od, strepnjom ispunjene, neizvjesnosti - kako prepoznati trenutak kad patnje postaju nepotrebno velike? Kako odrediti trenutak kad više nije vrijedno živjeti?

Da barem Tomaš nije bio liječnik! Tad bi se mogao sakriti iza nekog trećeg. Mogli bi otići do veterinara i zamoliti ga da psu da injekciju.

Zaista je strašno preuzeti ulogu smrti! Tomaš je dugo tvrdio kako mu sam nikakvu injekciju neće dati, da će pozvati veterinara. Ali onda je shvatio da može Karenjinu dati privilegiju kakvoj se ni jedan čovjek ne može nadati: smrt će mu doći u liku onih koje voli.

Karenjin je cvilio cijele noći. Kad ga je Tomaš ujutro opipao, rekao je Terezi: - Nećemo više čekati. "

― Milan Kundera , The Unbearable Lightness of Being