" Sad ih više nema. Ni kajsije, ni tarabe, ni nespretnih mundira. Ni djeda ni majke. U dvorištu je sad samo hrpa smeća i starog željeza, ostaci nečijeg namještaja, komadi polupane zahodske školjke. Kao da je netko izbljuvao svoj sažvakani život i ostavio ga tu da trune poput opomene. "

― Bekim Sejranović , Nigdje, niotkuda